Na današnji dan pre 26 godina otpočela je agresija NATO pakta na SR Jugoslaviju. Tokom bombardovanja 1999. godine, koje je trajalo 78 dana, poginulo je 2.500 civila, među njima 89 dece i 1.031 pripadnik Vojske i policije.
U Srbiji 24. marta 1999. godine,počelo bombardovanje a nekoliko sati pre bombardovanja u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu, gradovima, varošicama i selima ulice su bile puste. Građani su napeto pratili televizijske, a vojnici radarske ekrane. Nekoliko minuta pre 20 časova, oglasile su se sirene za uzbunu. Počela je NATO agresija na našu zemlju pod nazivom „Milosrdni anđeo“.
Prvo veče bombardovano je područje Kosova i Metohije. Tokom narednih dana bombardovani su i veći gradovi Srbije i Crne Gore: Beograd, Niš, Novi Sad, Leskovac, Podgorica, Sombor, Subotica itd. Herceg Novi, Luštica, Obosnik, predajnici sa TV i radio antenama i vojni objekat.
Prve rakete pale su na kasarnu u Prokuplju u 19.53 kada je stradao prvi vojnik VJ Boban Nedeljković. U 19.55 pogođeni su vojni ciljevi u Prištini. Zatim su u 20.05 3 krstareće rakete pogodile podzemni bunker u Kuršumliji kada je poginulo 11 vojnika VJ. Zatim su bombe oko 20.10 pale na kasarnu u Vrbici.
Vojni ciljevi u Batajnici pogođeni su u 20.38 časova.
U ovom periodu bombardovan je i predajnik za emitovanje prvog, drugog, trećeg kanala radio-televizije Srbije, zatim prvog, drugog, 101, 202 kanala radio Beograda na Velikom Jastrepcu. Tu su pale dve bombe: jedna je pogodila zgradu u kojoj se nalaze razni uređaji i osoblje za održavanje veza prema Jastrepcu, dok je druga pogodila predajnik, visok 128 metara, koji se prelomio na nekoliko delova i pao preko zgrade. Zapaljen je i mali deo antene koja je prenosila signal za Mobtel mrežu.
Ovog dana je gađana kasarna u Danilovgradu kada je poginuo vojnik Saša Stojić iz Beograda, a teže su povređena dva vojnika, od kojih jedan na aerodromu Golubovci, Podgorica.
Kako je došlo do bombardovanja?
Odluka o bombardovanju tadašnje SRJ doneta je, prvi put u istoriji, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, a naredbu je tadašnjem komandantu savezničkih snaga, američkom generalu Vesliju Klarku, izdao generalni sekretar NATO-a Havijer Solana.
Klark je kasnije u knjizi „Moderno ratovanje“ napisao – ne samo da je planiranje vazdušne operacije NATO-a protiv SRJ intenzivirano sredinom juna 1998. godine, već i da je završeno krajem avgusta te godine.
SRJ je napadnuta pod izgovorom da je krivac za neuspeh pregovora u Rambujeu i Parizu o budućem statusu pokrajine Kosovo i Metohija.
Nakon što je odluku o neprihvatanju stranih trupa potvrdila Skupština Srbije, koja je predložila da snage Ujedinjenih nacija nadgledaju mirovno rešenje sukoba na Kosovu, NATO je 24. marta 1999. u 19.45 započeo vazdušne udare krstarećim raketama i avijacijom, na više područja Srbije i Crne Gore.
Devetnaest zemalja Alijanse počelo je bombardovanje sa brodova u Jadranu, iz četiri vazduhoplovne baze u Italiji, podržane strateškim bombarderima koji su poleteli iz baza u zapadnoj Evropi, a kasnije i iz SAD. Najpre su gađane kasarne i jedinice protivvazdušne odbrane Vojske SRJ, u Batajnici, Mladenovcu, Prištini i na drugim mestima.
Bombardovan svaki pedalj naše zemlje
Gotovo da nema grada u Srbiji koji se tokom 11 nedelja napada bar nekoliko puta nije našao na meti snaga NATO-a.
U bombardovanju je uništeno i oštećeno 25.000 stambenih objekata, onesposobljeno 470 kilometara puteva i 595 kilometara pruga. Oštećeno je 14 aerodroma, 19 bolnica, 20 domova zdravlja, 18 dečjih vrtića, 69 škola, 176 spomenika kulture i 44 mosta, dok je 38 razoreno.
U noći 23. aprila 1999. godine u dva sata i šest minuta nakon ponoći, NATO je u napadu na zgradu RTS-a usmrtio 16 radnika. To je bio prvi slučaj da je medijska kuća proglašena za legitimni vojni cilj.
Tokom bombardovanja izvršeno je 2.300 vazdušnih udara na 995 objekata širom zemlje, a 1.150 borbenih aviona lansiralo je blizu 420.000 projektila ukupne mase 22.000 tona.
NATO je lansirao 1.300 krstarećih raketa, izručio 37.000 „kasetnih bombi“ od kojih je poginulo oko 200 osoba, a ranjeno više stotina i upotrebio zabranjenu municiju sa osiromašenim uranijumom.
Uništena je trećina elektroenergetskog kapaciteta zemlje, bombardovane su dve rafinerije – u Pančevu i Novom Sadu, a snage NATO-a su upotrebile i takozvane grafitne bombe za onesposobljavanje elektroenergetskog sistema.
Kraj bombardovanja
Posle više diplomatskih pritisaka, bombardovanje je okončano potpisivanjem Vojnotehničkog sporazuma u Kumanovu 9. juna 1999, da bi tri dana potom počelo povlačenje snaga SRJ sa Kosova i Metohije.
Pošto je generalni sekretar NATO-a 10. juna izdao naredbu o prekidu bombardovanja, poslednji projektili su pali na područje sela Kokoleč u 13.30.
Tog dana je Savet bezbednosti UN usvojio Rezoluciju 1244, a u Pokrajinu je upućeno 37.200 vojnika Kfora iz 36 zemalja, sa zadatkom da čuvaju mir, bezbednost i povratak više stotina hiljada albanskih izbeglica dok se ne definiše najširi stepen njene autonomije.
Za 78 dana poginulo je između 1.200 i 2.500 ljudi.
Foto: printscreen
Leave feedback about this